Ljudska prava i javno zdravlje: cijepljenje djece nije zločin
aktualno, Sučeljevanja

Ljudska prava i javno zdravlje: cijepljenje djece nije zločin

Dok znanstvenici upozoravaju na posljedice dovođenja zdravlja i  života djece u opasnost usprkos postojanju provjerenih i sigurnih  medicinska rješenja, pojedinci samostalno ili udruženi u različite pokrete protiv cijepljenja iznose argumente koji dovode u pitanje znanost samu.

Kontroverzni saborski zastupnik Ivan Pernar prije nekog vremena glasno je izrekao optužbu: Svi vi koji cijepite svoju djecu nemate savjesti! Pritom je još istakao da se protivi obaveznom cijepljenju jer mu prvi sin boluje od autizma. Pokrenuo je i zatvorenu Facebook grupu “Oštećeni cjepivom” kojoj se dosad pridružilo više od 5500 ljudi.

Znači, kaže Pernar, vi kad dijete cijepite, riskirate nuspojave. One mogu biti stravične… Ne znam koliki je postotak te djece, ali je preveliki koja će se razboljeti od tih cjepiva. Meni je moje dijete vrijedno, a one roditelje koji su cijepili svoju djecu naziva „ljudima bez savjesti i morala“ koji čine “zločin protiv svojega djeteta.”

Činjenica jest, bez obzra na žestinu kojom Pernar brani svoje stavove, da se broj njegovih istomišljenika u Hrvatskoj znatno povećao, a slični se trendovi uočavaju i u svijetu. Upravo stoga nam se čini neophodnim stišati strasti i u argumentiranoj raspravi, poštujući pravo svakoga na vlastito mišljenje, ukazati na neke temeljne činjenice vezano uz cijepljenje djece.

Opasnost necijepljenja

Svjetska zdravstvena organizacija uvrstila je odbijanje cijepljenja među deset najvažnijih prijetnji globalnom zdravlju u 2019. godini. Tako se nevoljkost roditelja da cijepe svoje djecu unatoč dostupnim programima imunizacije našla uz bok prijetnjama globalnom zdravlju koje proizlaze iz zagađenja zraka i klimatskih promjena, nezaraznih bolesti koje su odgovorne za gotovo 70 posto smrti na svjetskoj razini (rak, dijabetes i bolesti srca i krvožilnog sustava), opasnosti od svjetske pandemije  gripe, života u krhkim i ranjivim područjima,  neučinkovitosti antibiotika, eboli, slaboj primarnoj zdravstvenoj zaštiti, denga groznici (vručici) i HIV-u .[i]

Roditelji koji odbijaju cijepljenje, ističu u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, dovode u pitanje napredak u borbi protiv zaraznih bolesti koje su sve do nedavno bile stalni pratitelji čovječanstva. Procjene su Svjetske zdravstvene organizacije da se cijepljenjem godišnje sačuvaju životi od 2 do 3 milijuna ljudi na svjetskoj razini, a još bi se dodatnih 1,5 milijuna moglo sačuvati kada bi se poboljšala procijepljenost.[ii] Kao potvrdu opasnosti koje prijete od necijepljenja Svjetska zdravstvena organizacija ističe slučaj ospica (morbili) koje se zabilježile porast od 30 posto.

Ospice su do sredine 1960-ih, kada je otkriveno cjepivo protiv ove bolesti, bile uzrok smrti oko 2 milijuna ljudi godišnje. Mogu biti popraćene sa ozbiljnim posljedicama ili komplikacijama poput encefalitisa ili gubitka sluha. Dokaz učinkovitosti ovog cjepiva pokazuje podatak da je 2017. godine broj smrtnih slučajeva od ospica pao na 110 000.[iii]

Danas stopa procijepljenost protiv ove bolesti nije više zadovoljavajuća, samo je 85 posto djece na svjetskoj razini primilo prvo cjepivo za ospice, a još manje drugu dozu cjepiva.[iv] Budući da je riječ o visoko zaraznoj bolesti to nije dovoljno, potrebna stopa procijepljenost za stjecanje imuniteta stada koje će štiti cijelu zajednicu pa tako i njezine najranjivije pripadnike koji se sami iz medicinsko opravdanih razloga ne mogu cijepiti je 95 posto.[v]

Pritom nije riječ samo o slaboj stopi procjepljenosti u nerazvijenim zemljama. Važno je napomenuti da se među zemljama koje nisu ostvarile zadovoljavajuću procjepljenost djece u 2019. godini nalaze i Sjedinjene Američke Države te još 34 države koje pripadaju europskoj regiji Svjetske zdravstvene organizacije.[vi] U Republici Hrvatskoj u razdoblju od 2011. do 2017. cjepovni obuhvat je bio u padu. No, 2018. označila je porast stope procijepljenosti djece, od kojih je najveći porast upravo zabilježen „kod primarnog MPR (protiv ospica, rubele i mumpsa op. I. T.) cijepljenja (s 89% na 93,2%) i revakcinaciji DTP (protiv difterije, tetanusa i pertussisa op. I. T.) u drugoj godini života (s 86,6% na 89,4%).“[vii] Što se još uvijek s obzirom na cilj koji se želi postići, a to je ostvarivanje imuniteta stada ne može označiti zadovoljavajućim.

Zašto odbijaju?

Koji su danas razlozi koje navode roditelje da odbiju cijepiti dijete? Savjetodavna skupina za cjepiva pri Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji odredila je kao najvažnije razloge zbog kojih se ljudi odbijaju cijepiti: zadovoljstvo trenutnom situacijom, neugodnosti kod cijepljenja i nedostatak povjerenja u vjerodostojnost podataka o cjepivima. Dok znanstvenici upozoravaju na posljedice dovođenja zdravlja i  života djece u opasnost usprkos postojanju provjerenih i sigurnih  medicinska rješenja, pojedinci samostalno ili udruženi u različite pokrete protiv cijepljenja iznose argumente koji dovode u pitanje znanost samu. Sigurnost cjepiva potvrđuju desetljeća znanstvenih studija koja su prošla stroge recenzijske postupke, a koja za protivnike cijepljenja nisu dovoljno uvjerljiva.[viii] Važno je napomenuti da protivnici cijepljenja nisu homogena skupina.[ix] Prigovorima koji se zasnivaju na sumnji u znanost treba dodati prigovore utemeljene na savjesti (vjerski i filozofski), prigovore protiv državnog ograničenja ljudskih sloboda te autonomnog odlučivanja o vlastitu tijelu.

U Salzburškoj deklaraciji koji je nastala pod okriljem novoosnovane Međunarodne radne skupine za cijepljenje i javno zdravstvena rješenja (International Working Group on Vaccination and Public Health Solutions) ističe se da su potrebni novi pristupi u prevladavanju onoga što njezini tvorci vide kao „širu eroziju javnog povjerenja u znanstvena i državna nastojanja u zaštiti javnog zdravlja“.[x]

Gdje je granica?

Potrebno je odrediti odgovarajuću granicu državnog upletanja s autonomijom roditelja.[xi] Odnos roditelja i djeteta štite međunarodni dokumenti poput Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta iz 1989., nacionalni ustavi i obiteljskopravno zakonodavstvo. U državama u kojim postoji zakonska obveza cijepljenja djece ustavni odnosno vrhovni sudovi suočili su se tužbama roditelja koji su pokušali osporiti osnovanost takvih zakonskih rješenja pozivajući se, između ostalog, na ustavne odredbe o zaštiti prava na informirani pristanak, prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života, prava postupati u skladu s vlastitim vjerskim i moralnim uvjerenjima, prava djeteta na obrazovanje.[xii]

Zakonodavstvo prisutno u značajnom broju država koje propisuje obvezu cijepljenja pokazuje da država može nadvladati osobna uvjerenja u korist općeg dobra, ali ti pravni temelji moraju biti primjereni liberalnim ustavnim demokracijama. Priroda same medicinske intervencije je u tim državama među koje svakako treba ubrojiti i Republiku Hrvatsku, takva da je cijepljenje  prisilno samo u smislu da roditelji snose određen sankcije, u Republici Hrvatskoj plaćaju prekršajne kazne, a ne u smislu da se djeca prisilno cijepe.  Pad stope procjepljenosti djece u našoj zemlji u kojoj postoji zakonska obveza popraćena sankcijama, ukazuje da takva rješenja više nisu dostatna da bi potaknula roditelje da cijepe svoju djecu. Programi cijepljenja moraju biti popraćeni i drugim mjerama. Pritom osobito mislimo na edukaciju i pružanje roditeljima znanstveno utemeljenih informacija o cijepljenju odnosno osnaživanju povjerenja između svih uključenih strana.[xiii]

Prof.dr, Ivana Tucak

2. rujna 2019.

About Author

Admin


Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *