Seksualni ili apstinencijski odgoj?
Šikin blog, Sučeljevanja

Seksualni ili apstinencijski odgoj?

Glavna dilema oko seksualnog odgoja jest da li on treba biti širi seksualni odgoj (koji se kraće i uvriježeno zove seksualni odgoj)  ili samo apstinencijski odgoj. Homoseksualnost, ili katkad i pedofilija, samo su dimne zavjese. Rasprava o glavnoj dilemi živa je u mnogim zemljama i treba je otvoreno povesti i u Hrvatskoj. Dimne zavjese prethodno treba raspuhati.

Proponenti seksualnog odgoja uglavnom su liberalnijih pogleda, dok su glavni zagovornici apstinencijskog odgoja razne crkve i njihovi sljedbenici. Naravno, u okvirima raznih seksualnih odgoja, pa tako i našeg koji je još uvijek u porođajnim mukama, jasno se ističe da je apstinencija najsigurniji način sprečavanje maloljetničke trudnoće i seksom prenosivih bolesti. Razlika spram apstinencijskih programa jest da seksualni ohrabruju upotrebu prezervativa i drugih kontracepcijskih sredstava. Apstinencijski programi preporučuju suzdržavanje (najčešće do stupanja u brak), kao jedino sredstvo sprečavanja neželjenih trudnoća i seksualnih bolesti, uz razne dodatne koristi poput bolje i čvršće veze s konačnim partnerom.

Razmotrit ću samo tri apstinencijska A-argumenta i odgovarajuće seksualne S-protuargumente.

  1. Seksualni odgoj mlade potiče na ranije seksualne odnose.

A-Argument:

Živimo u visoko seksualiziranoj kulturi, pa ipak mnoge mlade djevojke osjećaju krivnju ili žaljenje poslije prvog seksualnog odnosa. Istraživanja (u zapadnim zemljama) pokazuju da oko 30% seksualno aktivnih tinejdžera govore da su osjećali pritisak okoline da stupe u seksualne odnose.

Mlade treba poučiti kako imati smislene i dobi primjerene odnose sa svojim vršnjacima, te im pomoći da se odupru okolinskom pritisku stupanja u seksualne odnose prije nego su spremni.

Odsustvo razgovora o seksu u A-programima poruka je mladima da ne moraju misliti i brinuti o seksu dok ne odrastu. Time izbjegavamo impresiju da je seks važna ili relevantna tema za djecu.

S-Protuargument:

Istraživanja jasno pokazuju kako A-programi nimalo ne odgađaju seksualnu inicijaciju mladih, niti smanjuju učestalost seksualnih odnosa već aktivnih tinejdžera. Isto tako, ni S-programi ne ohrabruju tinejdžere da ranije stupaju u seksualne odnose ili da ih češće imaju.

Seksualno manje zainteresirani tinejdžeri ne postaju više zainteresirani podukom o seksualno prenosivim bolestima i načinima zaštite, kao što ni ogromnu većinu izuzetno zainteresiranih ta poduka dodatno ne potiče na seksualne odnose. S druge strane, seksualno aktivnima pomaže da bolje razumiju moguće rizike i da im odgovornije pristupe.

Osim toga, ako tinejdžerska kultura uistinu postaje sve više seksualizirana onda je seksualna edukacija jedan od najboljih načina da se smanji okolinski pritisak za rano stupanje u seksualne odnose. Uz laku dostupnost svake vrste seksualnih sadržaja, važno je osigurati da mladi imaju bar jedan odgovorni izvor informacija o fizičkim i emocionalnim aspektima seksualnog odnosa. Znanje, a ne neznanje, omogućit će im najbolji izbor.

  1. One koji su premladi za seksualne odnose neodgovorno je podučavati bilo ćemu osim apstinenciji.

A-Argument:

Seks podrazumijeva mnoge rizike i odgovornosti, poput seksualnih bolesti i neželjene prerane trudnoče, s ogromnim psihološkim i posebno emocionalnim posljedicama. Mladi naprosto nisu ni emocionalno ni fizički zreli da preuzmu sve te rizike i odgovornosti. Zato je neodgovorno podučavati ih bilo ćemu osim apstinenciji.

S-Protuargument:

Apstinencija je neupitno najefikasniji oblik sprećavanja neželjenih preranih trudnoča i seksom prenosivih bolesti. Ali podučavati nekoga da apstinira ne znači da će on/ona zaista i apstinirati.

Apstinenciju apsolutno treba isticati kao važan način otklanjanja mogućih rizika. No, daleko je odgovornije uz to podučavati i načine zaštite seksualno aktivnih, umjesto da se pravimo da njih nema. (U srednjim školama većina je seksualno aktivna, a u višim razredima osnovne škole to je nezanemariva manjina.)

Sigurno je bolje ponuditi potrebnu informaciju i imati učitelja kojeg mladi doživljavaju kao iskrenog i relevantnog, a ne kao lažno moralizirajučeg i irelevantnog.

  1. Djecu trebaju seksualno odgajati roditelji, a ne škola.

A-Argument:

Društveni i kulturološki  stavovi spram seksa veoma su različiti i zato svaka obitelj treba sama odlučiti kako će pristupiti toj osjetljivoj temi. Škola mladima treba prenijeti znanja i vještine koje im trebaju za buduće školovanje i zaposlenje. Seksualni odgoj je potpuno različito i mnogo osobnije pitanje.

Poručiti učenicima samo to da apstiniraju nedvojbeno osigurava da oni ne budu izloženi nečemu što njihovi roditelji ne odobravaju, te ostavlja roditeljima prostor za obuhvatniji seksualni odgoj ( ako ga smatraju potrebnim).

Uostalom, istraživanja pokazuju da velika većina roditelja misli da bi seksualni odgoj trebao više inzistirati na apstinenciji a manje na prezervativima i ostaloj kontracepciji.

S-Protuargument:

Prije svega treba pojasniti da velika većina roditelja koja misli da bi seksualni odgoj trebao više inzistirati na apstinenciji a manje na kontracepciji, također želi da njihova djeca budu uključena u (obuhvatne) seksualne programe, a ne u apstinencijske.

No, važnije je da mnoga djeca nemaju roditelje ili pak imaju (bar u tom dijelu) neangažirane roditelje ili naprosto imaju neodgovorne roditelje. Ta djeca sigurno trebaju obuhvatniji seksualni program i nije u redu da im se on uskrati samo zato jer nema nikoga tko bi o tome s njima razgovarao.

Nadalje nije istina da je uloga škole samo akademska, ona je i socijalna. Seksualno ne educirati učenike neodgovorno je  prema njima, jer se radi o velikom dijelu njihovog života, ali i prema društvu koje će se  baviti s posljedicama njihove needuciranosti.

Meni su uvjerljiviji S-protuargumenti nego A-argumenti. A vama?

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

11. lipnja 2019.

About Author

Admin


Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *