Podsjetimo se da je odlučivanje demokratsko ako se kolektivne odluke izvode iz individualnih uvažavanjem što većeg broja individualnih odluka. Ilustrirajmo to jednim jednostavnim primjerom.
Pretpostavimo da neki kolektiv od 7 individua treba odlučiti o svojim preferencijama između opcija A, B, C, D i E, te da individualne odluke izgledaju ovako:
Dakle, prva od sedam individua ponuđene opcije preferira redoslijedom A, C, B, D, E, tj. za nju je najbolja opcija A, nešto joj je lošija C, još lošija B, još lošija D i najlošija E. Sljedeće dvije individue preferiraju redoslijed A, D, C, E, B; sljedeća nakon njih preferira redoslijed B, C, D, A, E itd. do zadnje individue koja preferira redoslijed E, B, D, C, A.
To su individualne odluke o preferencijama. Problem je kako donijeti kolektivnu odluku, na primjer koju bi opciju kolektiv koji čini tih 7 individua trebao odabrati kao najbolju?
Odlučimo li se za većinski sustav donošenja kolektivnih odluka, najbolja je opcija A, jer nju kao najbolju opciju preferira (relativna) većina individua. Naime, tri individue najboljom smatraju opciju A, dvije individue najboljom smatraju opciju B, a samo po jedna individua najboljima smatraju opcije C i E. Opciju D najboljom ne smatra nitko.
Odlučimo li se za eliminatorni sustav, najbolja je opcija B, jer će u prvom krugu biti eliminirane opcije C, D i E, a tada će u drugom krugu pobijediti opcija B. Naime, u drugom krugu će prve tri individue kao najbolju preostalu opciju odabrati A, ali će zadnje četiri individue kao najbolju preostalu opciju (nakon eliminacije C i E) odabrati B.
Odlučimo li se za Bordin bodovni sustav u kojem prva opcija dobiva 4 boda, druga 3, treća 2, četvrta 1 i peta 0 bodova, najviše će bodova skupiti opcija C, pa je prema tom sustavu ona najbolja.
Odlučimo li se za niz duela (dvoboja) u kojima se prvo ogledaju opcije A i B, zatim se pobjednik tog duela ogleda sa C, zatim pobjednik tog duela sa D i na kraju pobjednik tog duela sa E, ustanovit ćemo da na kraju pobjeđuje opcija D. Dakle, prema tom sustavu najbolja je opcija D.
Mogli bismo se odlučiti i za diktatorski sustav u kojem je najbolja opcija ona koju preferira jedna istaknuta individua koju ćemo zvati diktatorom. Na primjer, ako je zadnja individua u našem početnom popisu individualnih preferencija diktator, onda će u diktatorskom sustavu pobijediti opcija E.
Sve u svemu, u različitim sustavima odlučivanja iz istih individualnih odluka izvode se različite kolektivne odluke:
Koja od ovih kolektivnih odluka u najvećoj mjeri odražava individualne odluke iz kojih je izvedena? Drugim riječima, koji od ovih sustava kolektivnog odlučivanja najbolje uvažava individualne odluke na koje je primijenjen? Još kraće kazano, koji je sustav najdemokratskiji?
Na ova pitanja nije lako odgovoriti. Kenneth J. Arrow u svojoj je doktorskoj disertaciji iz 1950. godine dokazao da je matematički nemoguć sustav kolektivnog odlučivanja koji bi zadovoljavao razne međusobno suprotstavljene demokratske principe. Za taj i druge svoje rezultate 1972. godine dobio je Nobelovu nagradu za ekonomiju. To je bio prvi iz cijelog niza matematičkih rezultata kojima je dokazano da su mnogi na prvi pogled demokratski kriteriji međusobno suprotstavljeni, tj. da se ne mogu zajedno realizirati u istom sustavu kolektivnog odlučivanja.
To je izuzetno važno znati i razumjeti jer je naivna potraga za takvim sustavima često vodila k tragičnim posljedicama.
Na to je ukazao i K. J. Arrow, u svojem govoru na dodjeli Nobelove nagrade 1972. godine: „…većina ljudi podcjenjuje nesigurnost svijeta. Velika zla proizašla su iz te vjere u sigurnost koja se pojavljuje kao vjera u povijesnu nužnost, velebne diplomatske sheme ili ekstremnu ekonomsku politiku.”
U zadnjih 20 godina Saari je pokazao da su neke Arowljeve pretpostavke upitne te da demokratski kriteriji ipak nisu nepopravljivo suprotstavljeni, no to prelazi okvire ovoga članka.
Odgovori